Šeik Hamad Ibn Ateek, neka se Allah smilovao njemu, podijelio je one muslimane koji žive u neislamskim zemljama u tri grupe: Oni koji više vole da žive među nemuslimanima zbog naklonosti prema njima; oni koji žive među nemuslimanima još uvijek zanemaruju svoju obavezu da se odreknu nevjere; i oni koji žive među nemuslimanima ali se pridržavaju svoje obaveze da se odreknu nevjere.

Prva grupa: ostaje među nevjernicima po izboru i sklonosti, hvale ih i pohvaljuju, i rado se razdvajaju od muslimana. Pomažu nevjernicima u njihovoj borbi protiv muslimana na bilo koji način, fizički, moralno i financijski. Takvi su ljudi nevjernici, njihov se položaj aktivno i namjerno protivi religiji. Allah kaže,

Vjernici neće nevjernike smatrati saveznicima u odnosu na vjernike. Ko to uradi, Allah nikada ni na koji način neće pomoći [40]

At-Tabari napominje da bi takva osoba oprala Allahove ruke, te da Allah neće imati nikakve veze sa osobom koja ga aktivno odbacuje i negira Njegovu Religiju. Allah, kaže:

O vi koji vjerujete! Ne uzimajte Židove i kršćane kao zaštitnike, oni su zaštitnici jedni drugih, ko god ih uzme kao zaštitnike, jedan je od njih. [41]

Zatim, riječima Poslanika, a.s.: "Ko se pridruži nevjernicima i živi među njima, jedan je od njih" [42]

Abdullah Ibn Omar je rekao: "Ko se smjesti među nevjernike, proslavi njihove gozbe i pridruži se njihovim slavama i umre u svojoj sredini, tako će biti i odgojen da stoji s njima na Dan vaskrsenja." [43].

Muhammed Ibn Abdul Wahhab, neka mu se Allah smilovao, spomenuo je da bi u slučaju muslimana čiji je narod ostao dužan nevjere i slijedio neprijatelje islama, i on postao nevjernik ako odbije napustiti svoj narod, samo zato što je bilo teško. Završio bi se borio protiv muslimana uz njegov narod, svojim novcem i životom. I ako bi mu naredili da se oženi suprugom svog oca, ali to ne bi mogao spriječiti da, ukoliko ne pređe iz svoje zemlje, bio bi primoran da je oženi. Njegovo savezništvo i sudjelovanje s njima u njihovoj kampanji protiv islama i njihova borba protiv Allaha i Njegova Poslanika mnogo je gore od udaje za ženu svog oca. Takođe je nevjernik, o kome je Allah rekao:

Naći ćete druge koji se nadaju vašoj zaštiti i očuvanju vlastitog naroda. Ali kad god su upućeni u iskušenje, oni na to popuštaju. Ako se oni ne povuku od vas, ne nude vam mir i ne obuzdaju ruke, uhvatite ih i ubijte ih gdje god ih nađete. U njihovom slučaju, dali smo vam jasan nalog protiv njih. [44]

Druga grupa: su oni koji ostaju među nevjernicima zbog novca, porodice ili domovine. Ne pokazuje snažnu privrženost svojoj religiji (islamu), niti emigrira. Ne podržava nevjernike prema muslimanima bilo riječi ili djela. Njegovo srce nije vezano za njih, niti govori u njihovo ime.

Takva se osoba ne smatra nevjernikom samo zato što i dalje živi među nevjernicima, ali mnogi bi rekli da je neposlušnost Allaha i Njegova Poslanika time što neće živjeti među muslimanima, iako može potajno mrziti nevjernike. Allah je rekao,

Zaista! Što se tiče onih koje su Anđeli poveli (u smrti) dok sami sebi greše (jer su ostali među nevjernicima iako im je iseljavanje bilo obavezno), oni (anđeli) su ih pitali: "U kakvom ste stanju bili?". Oni su odgovorili: „Bili smo slabi i tlačeni na zemlji“. Anđeli su upitali: "Nije li Allahova zemlja bila dovoljno prostrana da se vi preselite u nju?"

Takvi će ljudi naći svoje prebivalište u paklu - kakvo zlo odredište! “[45]

Ibn Katir napominje: Oni su (pogriješili sebe) odbijanjem emigriranja. Nastavlja rekavši da ovaj ajet uspostavlja opće pravilo koje se odnosi na svakoga ko je sprečen da prakticira svoju religiju, ali ipak dragovoljno ostaje među nevjernicima. Među učenjacima nema neslaganja, a svi izvori navode da je takav postupak djelovanja zabranjen. [46]

Al-Buhari prenosi da je Ibn Abbas rekao da se ovaj ajet odnosi na "Neki ljudi iz muslimana koji su boravili kod Megana pagana, dižući redove, u dane proroka. Kada su izbile borbe, neki od njih su ubijeni, a neki Allah je otkrio ajet:

(Zaista! Što se tiče onih koje su Anđeli uzeli (u smrti) dok sami greše) "[47]

Kakvi bi izgovori bili ponuđeni odbacili su otkrivenjem,

Reci: 'Ako su tvoji očevi, sinovi, braća, žene, rođaci, bogatstvo koje ste stekli, trgovina u kojoj se plašite pada ili kuće koje volite - ako su vam draži od Allaha i Njegov Poslaniče, i trudeći se žestoko i boreći se sa Svojim uzrokom, onda pričekajte dok Allah ne donese Svoju odluku (muku). Allah ne upućuje one koji su AI-Faasiqun. [48]

Svako ko odbije emigrirati koristi jedan od ovih osam izgovora. Ali ove izgovore Allah je već odbacio, a koji je rekao da su oni koji iznose takve tvrdnje njemu neposlušni, a to se posebno odnosilo na one koji su odlučili ostati u Mekki koja je najsvetije mjesto na zemlji. Allah je zahtijevao od vjernika da napuste ovo mjesto, pa čak ni ljubav prema njemu nije bila prihvatljiva izlika za odbijanje. Kako bi se takav izgovor mogao odnositi na druga mesta osim Meke? [49]

Treća grupa: su oni koji mogu ostati bez nevjernika bez prepreka, a to su dvije kategorije:

1. Oni koji su otvoreno sposobni - naviještati svoju religiju i odvojiti se od nevjere. Kada su u mogućnosti, jasno se razdvajaju od nevjernika i otvoreno im kažu da su daleko od istine i da nisu u pravu. To je ono što je poznato kao 'Izhar ad-Din' ili 'tvrdnja islama'. Ovo oslobađa osobu obaveza emigriranja. Kao što je Allah rekao: (Reci: "0 nevjernici, ja ne obožavam ono što obožavate i niste poklonici onoga što ja obožavam ..).

Dakle, Muhammed (a.s.) mu je naređeno da nevjernicima kaže o svojoj jasnoj nevjerici i da njihova religija nije ista, niti je njihovo obožavanje, niti ono što su obožavali. Da nisu mogli biti u službi Allaha, sve dok su ostali u službi neistine. Zapovijedano mu je da izrazi zadovoljstvo islamom kao svojom religijom i svoje poricanje vjere nevjernika. Allah SWT kaže:

Reci (Muhammed): "0 čovječanstvu! Ako sumnjate u moju religiju (islam), znajte da ja ne obožavam ono što obožavate osim Allaha, već se klanjam Allahu koji uzrokuje da umrete, a meni je zapovjeđeno da budite među vjernicima. I (to me nadahnjuje): Usmjerite svoje lice (0 Muhammed) prema religiji Hanifan (islamski monoteizam) i nikada ne budite jedan od mushrikeena. [50]

Stoga, ko god to uradi nije dužan emigrirati.

Potvrđivanje nečije religije ne znači da jednostavno ostavljate ljude da obožavaju sve što im se bez komentara daje, kao što to čine hrišćani i Židovi. To znači da morate jasno i otvoreno ne odobravati ono što obožavaju, i pokazati nevjerstvo prema nevjernicima; Ako to nije moguće, nema islama.

2. Oni koji žive među nevjernicima, a nemaju sredstava ni za napuštanje, ni snage za samostalan rad, imaju dozvolu da ostanu. Allah SWT, kaže,

Osim onih slabih među muškarcima, ženama i djecom koji nisu u stanju osmisliti plan, niti usmjeriti svoj put. [51]

Ali izuzeće dolazi nakon obećanja onima koji ostanu među nevjernicima da će,

Takvi će ljudi naći prebivalište u paklu - Kakvo zlo odredište! [52]

To je izuzetak za one koji nisu mogli smisliti plan niti naći neki drugi izlaz. Ibn Katir napominje: "To su bili ljudi koji se nisu mogli osloboditi nevjernika, a čak i da su to mogli učiniti, ne bi uspjeli usmjeriti svoj put" [53].

Allah kaže:

A što nije u redu s vama što se ne borite protiv Allahove stvari, a za one slabe, zlostavljane i potlačene među muškarcima, ženama i djecom, čiji je vapaj: "Gospodaru naš, spasi nas iz ovog grada čiji su ljudi tlačitelje; i od Tebe podići onoga koji će štititi i podići za nas onoga koji će pomoći '

[54]

Tako je u prvom ajetu Allah spomenuo njihovu situaciju, njihovu slabost i nesposobnost da pronađu bilo kakav način da se izvuku iz sebe, a u drugom spominje njihovu molbu prema Allahu da ih izbavi od tlačitelja i da im pruži zaštitnika, pomagača i voditi ka pobjedi. Za ove ljude Allah SWT kaže:

Za ove se nada da će im Allah oprostiti, a Allah je vječno pomilovanje, pomilovanje. [55]

Al-Baghavi je prokomentirao: "Musliman koji postane zarobljenik nevjernika mora pobjeći, ako bude u mogućnosti, jer mu ne bi bilo dopušteno da ostane pod njima. Ako ga nateraju da mu da riječ da neće pobjeći ako oni ako ga oslobode, trebao bi im dati riječ, ali onda mora pokušati pobjeći, jer na njega ne bi bilo krivice zbog njegove laži, jer su ga i sami obvezali. njih samome sebi bi bio u obavezi da pobjegne, upravo isti, ali mora ponuditi i pokoru zbog svoje voljne obmane njihovog povjerenja. "[56]

Odluke o putovanju u nevjerničke zemlje (Dar ul-Harb) u svrhu trgovine široko su detaljne. Ako ste u mogućnosti tvrditi svoju vjeru, a ne podržavate nevjernike, onda je to dopušteno. Doista, neki ashabi Poslanika, s.a.v.s., putovali su u neke zemlje nevjernika u potrazi za trgovinom, a među njima i Ebu Bekr as-Siddik. Poslanik, s.a.v.s., ih nije spriječio u tome, kako imami Ahmed ističe u svom Musnedu i drugdje. [57]

Ako niste u mogućnosti tvrditi svoju religiju ili ih izbjegavate podržati, nije dozvoljeno ulagati se među njih u trgovačke svrhe. Tema su se bavili učenjaci i odgovarajuća podrška njihovom stavu će se naći u Poslanikovom ashaidu. Allah je zahtijevao od svih vjernika da podržavaju njihovu vjeru i da se suprotstave nevjernicima. Ništa se ne smije potkopati ili ometati u tim obvezama. [58]

Iako je ovo sasvim jasno iz mnogih različitih izvora, još uvijek pronalazimo bezbrižan stav mnogih muslimana danas u vezi s ovom temom. Uspostavljanje prijateljstva s onima koji su nam s pravom neprijatelji i uspostavljanje zajednica u njihovim zemljama je trivijalizirano. Nevjerovatno je da neki muslimani čak šalju svoju djecu na Zapad da proučavaju islamsko pravo i arapski jezik na evropskim i američkim univerzitetima! Ovo će stajati kao apsurdni spomenik glupostima onih muslimana dvadesetog vijeka, koji su svoju djecu poslali nevjernicima da proučavaju islamsko pravo i arapski jezik!

Naši učenjaci dovoljno su nas upozorili na opasnosti koje ta pitanja iznose i pomno su objasnili opasnosti takvih obrazovnih razmjena, i želju nevjernika da korumpiraju umove naše mlade da ih odvrate od islama, tako da bismo trebali odvoji vremena da razmislimo o čemu se radi. [59]

2. Emigracija iz prebivališta nevjere u muslimanske zemlje

"Hidžra" je arapska riječ za iseljavanje. To u konačnici znači razdvojiti ili napustiti. U religioznoj terminologiji to znači prelazak iz nemuslimanskog mjesta boravka u mjesto na kojem postoji prisutnost islama [60]. Činjenica je da oni čija je religija islam; koja se temelji na upućivanju svih vrsta klanjanja Allahu, odbacivanju i iskazivanju mržnje prema politeizmu i nevjernicima; nikada neće ostati u miru antitezom islama, kao što je Allah rekao:

Neće se prestati boriti protiv vas sve dok vas ne odvrate od svoje religije, ako mogu [61]

i On kaže o ljudima Pećine:

Jer ako vas upoznaju, kamenovat će vas ili vratiti vas njihovoj religiji, tada nikad nećete napredovati [62]

i na kraju, o nevjernicima koji su proglašeni ciljem, Allah kaže:

Oni koji nisu vjerovali, rekli su svojim Glasnicima: "Mi ćemo te otjerati iz naših krajeva ili ćeš te vratiti u našu vjeru". Pa im je njihov Gospodar objavio ovo: "Sigurno ćemo uništiti Zaalimun (nevjernike)" [63]

Isto tako, rekao je Waraqa Ibn Nawfal, očekujući misiju Poslanika, "1 želim da mogu biti mlad u vrijeme kada će te protjerati vaši ljudi." Rekao je: "Hoće li me izbaciti?". "Da, odgovorio je Nawfal. Nikada se niko nije susreo sa takvom stvari koju nije tada otjerao vlastiti narod". Dakle, Kur'ani su prvo odvezli Poslanika, a.s., iz Mekke u Taif, a zatim u Madinu; a neki su njegovi drugovi emigrirali dva puta u Abesiniju. [64]

Hidžra je vitalno važan aspekt islama; ono je istovremeno vodeći princip saveza i disocijacije i njegov vrhunski primjer. Muslimani nikada nisu mogli napustiti svoje domove i porodice, izlažući se patnji odvojenosti i teškoćama migracija da nije bilo neophodno praksa njihove religije i tvrđenje islama u zemlji. Allah je ovim emigrantima obećao veliku nagradu na ovom i sljedećem svijetu, rekavši:

Oni koji su napustili svoje domove radi Allaha nakon što su pretrpjeli progonstvo, bit će udobno naseljeni na ovom svijetu, ali sljedeća je veća nagrada ako su, ali oni znali. Oni koji su nepokolebljivi i koji su na njih

Gospod potpuno ovisi. [65]

Hidžra ima sveobuhvatno značenje kako se u islamu razumije. To nije samo čin prelaska s jednog mesta na drugo; iz nemuslimanske zemlje u muslimansku zemlju. Ibn al-Qayyim objašnjava da je u stvari iseljavanje tijela i duha. Fizičko kretanje s jednog mjesta na drugo i duhovna migracija Allahu i Poslaniku Njegovu (mir neka je na njemu). Upravo ova druga migracija predstavlja pravu migraciju, jer tijelo jednostavno prati dušu.

Dakle, smisao prelaska s jedne stvari na nešto drugo je da se srce kreće iz ljubavi prema nečemu drugom osim prema Allahu prema ljubavi prema Allahu; od ropstva nečega ili drugog do služenja i obožavanja Allaha; iz straha od nečeg ili drugog nadanja u Allaha i oslanjanja na njega. Allah je taj koji je predmet nečije nade i straha; molitve su upućene Njemu; i On je taj pred kojim neko osjeća poniznost i strahopoštovanje. Ovo je značenje bijega koje Allah spominje u naredbi: (Zato bježite pred Allahom). [66]

Ovo je suština monoteizma (Tawhid); da napustite sve drugo i bježite pred Allahom. Let je od nečega do nečeg drugog, a u ovom slučaju to je od onoga što je očigledno Allahovom pogledu prema onome što on voli. To je u suštini ili ljubavi ili odvratnosti. Ko god pobjegne od neke stvari, zamijeni nepoželjnu stvar za nešto bolje, kao odgovor na svoju želju. Ova vrsta migracije može biti više ili manje snažno motivirana ovisno o stepenu ljubavi u nečijem srcu. Što je ljubav jača ili dublja, potpunija je i sigurnija migracija. Ako je ta ljubav plitka, onda je migracija manje sigurna, i to može nastaviti do točke potpune ravnodušnosti. [67]

Odluke koje se tiču ​​stvarne fizičke migracije sa zemalja nevjernika u zemlju islama su sljedeće:

Imam al-Khattabee [68] ističe da je u ranim danima islama fizička migracija bila preporučena, ali nije potrebna, kao što Allah kaže:

Onaj ko migrira radi Allaha, naći će utočište i veliku dobrotu u zemlji. [69]

Ovo je otkriveno kada je poganski progon muslimana u Meki bio u porastu, nakon što je Poslanik otišao u Madinu. Ali nakon toga njima je naknadno naređeno da ga slijede tamo kako bi bili s njim. Od njih se tražilo da sarađuju kao jedinstvena zajednica, da nauče svoju religiju od Poslanika i da direktno od njega imaju razumijevanje. U ovo vrijeme najveću prijetnju muslimanskoj zajednici predstavljali su Kurejci, koji su bili gospodari Mekke. Nakon što je Meka pala, obaveza je ponovo ukinuta i migracija je ponovo postala pitanje preferencije. Imajući to u vidu, u boljem smo položaju da razumemo izvještaj Muavije koji se odnosio na to da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:

"Migracije se neće završiti dok se pokajanje ne okonča, a pokajanje neće završiti dok sunce ne izlazi na zapadu". I ono Ibn Abbasa koji je rekao: "Poslanik, s.a.v.s., na dan osvajanja Meke:" Nema migracije (nakon osvajanja), osim džihada i dobrih namjera, i kada ste pozvali džihad, odmah biste trebali odgovoriti na poziv. "[70]. Lanac pripovjedača u hadisu Ibn Abbasa je Sahih, ali neki od Muavije osporavaju. [71]

Zbog značaja hidžre, posebno u prvim danima islama, Allah je prekinuo veze uzajamne podrške između muslimana koji su prešli u Madinu i onih koji su odlučili ostati u Mekki, rekavši:

Doista oni koji vjeruju i koji su migrirali i koji se bore na Allahovom putu sa svojim bogatstvom i životom, i oni koji su im dali utočište i koji su im pomogli, to su saveznici jedni drugima. Ali oni koji vjeruju da još nisu migrirali nemaju udjela u ovom savezu dok se oni također ne isele. Ako oni traže vašu pomoć u vjeri, morate im pomoći osim protiv ljudi s kojima imate ugovor. Allah dobro zna šta radite [72]

Nakon ovoga, Allah hvali migrante i pomagače (Muhajirun i Ansar) govoreći:

Oni koji vjeruju i koji su migrirali i koji su se borili na Allahovom putu, i oni koji su dali zaklon i pomoć, ovo su pravi vjernici. Oproštaj i bogate odredbe su njihovi. [73]

Već smo razgovarali o muhadžirinu i ešaru, na šta ćemo sada gledati oni vjernici koji nisu činili hidžru, ali koji su boravili u Meki u vrijeme sukoba. Allah kaže:

Zaista! Što se tiče onih koje anđeli uzimaju (u smrti) dok sami sebi greše (jer su ostali među nevjernicima iako im je iseljavanje bilo obavezno), oni (anđeli) im kažu: "U kakvom ste stanju bili?" Oni odgovaraju: „Bili smo slabi i tlačeni na zemlji“. Anđeli kažu: "Nije li zemlja bila dovoljno prostrana da biste tamo emigrirali?" Takvi će ljudi naći svoje prebivalište u paklu - Kakvo zlo odredište. Osim onih slabih među muškarcima, ženama i djecom koji nisu u stanju osmisliti plan, niti usmjeriti svoj put. Za ove se nada da će im Allah oprostiti, a Allah će ikada pomilovati, oprostiti. [74]

Al-Buhari prenosi da je Ibn Abbas rekao da su neki muslimani živjeli među nevjernicima, povećavajući njihovo stanovništvo tokom eri Poslanika (a.s.). Oni su ubijeni ili povrijeđeni u borbama, pa je Allah swt otkrio: (Zaista! Što se tiče onih koje anđeli uzimaju (u smrt), dok oni sami sebi greše).

Stoga vjernici koji nisu emigrirali, ali koji su ostali u svojim kućama, nisu imali udjela u ratnom plijenu, niti u njegovom petom dijelu, osim u bitkama u kojima su učestvovali, kako je izjavio imam Ahmed [75]. To ukazuje hadis koji je spomenuo Imam Ahmed i kojeg musliman također izvještava o vlasti Sulejmana Ibn Buraide, o autoritetu svog oca, da: „Kad god je Poslanik, s.a.v.s., odredio zapovjednika nad vojskom ili odreda, savjetovao ga je privatno da se seća svog dužnosti prema Allahu i da čuva dobrobit muslimana koji su bili pod njegovom komandom.

Zatim je rekao: "Borite se u ime Allaha i za ime Njega. Borite se protiv onoga ko ne vjeruje u Allaha. Ne prouzrokujte plijena, niti prekršite svoje obećanje, niti osakaćujte mrtva tijela, niti ubijajte djecu. Kada sretnete svoje neprijatelje , politeiste, pozovite ih na tri stvari i ako vam odgovore pozitivno, prihvatite to i oduzmite sebi da im nanesete bilo kakvu štetu. Zatim ih pozovite da se presele iz svojih zemalja u zemlju iseljenika i recite im da ako oni će to učiniti, imat će (sve privilegije i obveze) koje emigranti imaju, ali ako odbiju migrirati, recite im da će biti poput beduinskih muslimana i da će biti podvrgnuti Allahovoj naredbi koja je primjenjiva ostalim muslimanima i oni neće imati pravo ni na plen ni na Fai 'ukoliko ne izvrše džihad zajedno sa muslimanima.Ako bi trebali odbiti, zahtijevaju od njih džizhija; ali ako pristanu platiti džiziju, prihvati ih od njih i obuzdaj ruke od njih. Ali ako odbiju platiti džizhiju, traže Allahovog Poslanika i bore se protiv njih ... ”[76]

Prethodna rasprava o hidžri može se sumirati na sljedeći način:

1. Migracija sa nevjerničkih zemalja na muslimanske zemlje bila je obavezna u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., i još uvijek je obavezna do Sudnjeg dana. Obaveza koju je Poslanik, s.a.v.s., ukinuo nakon osvajanja Meke, bila je obaveza prebivanja u njegovoj blizini. Ko prihvati islam dok živi među onima koji su u ratu sa muslimanima, mora otići da izvrši svoj dom među muslimanima. [77]

Ovo podržava hadis Mudžaši 'Ibn Mes'uda koji je rekao: "Odveo sam brata Poslaniku poslije osvajanja Meke i rekao:" Allahov Poslaniče! Došao sam kod vas sa svojim bratom da biste od njega preuzeli zalaganje za odanost. "Poslanik, s.a.v.s., je rekao," Ljudi migracije (tj. Oni koji su prešli u Madinu prije osvajanja) uživali su privilegije migracije (tj. više nema potrebe za migracijom). "Rekao sam Poslaniku, s.a.v.s.," Zbog čega ćete se zauzeti za njegovu vjernost? ", Poslanik, s.a.v.s., reče: "Ja ću se založiti za odanost islamu, vjerovanju i džihadu" [78]

2. Obavezno napustiti zemlje Bidah (inovacija). Imam Malik je rekao: "Niko od vas ne može ostati u zemlji u kojoj su ashabi proklet" [79].

3. Obavezno je napustiti mjesto na kojem su zabranjene prakse, jer je muslimanima obavezno zahtijevati poštivanje Zakona [80]. U vezi s tim, Ibn Tejmija rekao je: "Stanje u mjestu odražava stanje neke osobe. Moguće je biti musliman, a drugi put nevjernik; ponekad iskreno, a ponekad licemjerno; ponekad dobro i pobožno i drugim vremenima trulim i pokvarenima. Dakle, osoba postaje poput svog prebivališta. Migracija osobe iz zemlje nevjere i gluposti u vjeru i hrabrost izraz je pokajanja i odvraćanja od neposlušnosti i izopačenosti vjerovanju i pokornosti. Tako je sve do Dana vaskrsenja. "[81]

4. Neko mora pobjeći od progona i ugnjetavanja. Ovo se mora računati kao jedan od mnogih Allahovih blagodati koje je dao Svoju dozvolu, onome ko se boji za sebe i svoju sigurnost, da pođe i nađe utočište za sebe. Prvi je to učinio Abraham, ~ koji je, kad mu je prijetio vlastiti narod, rekao: (1 će emigrirati zbog Gospodara moga), (29:26), i (1 idem svom Gospodaru, vodi me), (37:99). Tada je bio Mojsije: (Pa je pobjegao odande, budan i strahujući za svoj život, i rekao: "Gospod me izbavi od ovih ugnjetavača"), (28:21). [82]

5. U vrijeme epidemije ljudi su morali napustiti grad i ostati u zaleđu dok prijetnja bolesti nije prošla. Izuzetak od ovoga je u vremenima kuge. [83]

6. Ako neko strahuje za sigurnost svoje porodice ili sigurnost svoje imovine, mora i on pobjeći jer je sigurnost nečijeg vlasništva nalik sigurnosti nečije osobe. [84]

Najzad, migracija je, kao i sve drugo, u prvom stepenu stvar namjere, jer je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Doista su radnje samo po namjeri i svaki će biti nagrađen u skladu sa svojom namjerom. Dakle, čiji je cilj je da migrira za Allaha i Poslanika, a migracija je za Allaha i Poslanika, a čiji je cilj prelazak na neki ovozemaljski dobitak ili uzimanje ruke žene u braku, njegova migracija je ona koju je tražio. " [85]

Oh Allah, molim te, prihvati moju hidžru i izloži mi moje grijehe ameen