Vladar Abesinije kao primjer za upoznavanje


Poslanika


U hadisu koji govori o iseljenju ashaba Allahovog


Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u


Abesiniju nakon što su bili izloženi raznim iskušenjima i


poteškoćama, spominje se ono što obuhvata misija


Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je lijepo


ponašanje, briga o ljudskim pravima i dobročinstvo


prema drugima. Ovo je sve ukratko spomenuo ashab


Dža'fer b. Ebi Talib kada ga je vladar Abesinije


(Nedžašija) u to vrijeme upitao o njegovoj vjeri i o onome


u što on poziva. Rekao je:


„Kakva je to vjera zbog koje ste napustili vaš


narod, a niste prihvatili moju, a ni vjeru drugih


naroda?“


Dža'fer b. Ebi Talib, koji je s njim razgovarao,


reče: „O vladaru, mi smo bili narod koji je bio u


neznanju, obožavali smo kipove, jeli smo strvinu, činili


smo razvrat, kidali smo rodbinske veze, činili zlo


komšijama, jaki su uzimali od slabih i tako smo radili


dok nam Allah nije poslao Poslanika od nas, čije


porijeklo znamo, i bili smo uvjereni u njegovu


iskrenost, povjerljivost i čistoću. On nas je pozvao da


obožavamo samo jednog Boga i da ostavimo ono što


4


smo mi i naši očevi obožavali kao što je kamenje i


kumiri. On nam je naredio da istinu govorimo, da


obaveze ispunjavamo, da rodbinske veze održavamo,


da komšijama dobročinstvo činimo, da se ustegnemo


od zabranjenih stvari i prolijevanja krvi, zabranio


nam je razvrat, lažno svjedočenje, jedenje imetka


siročadi, potvaranje čestitih žena, a naredio nam je da


obožavamo samo Allaha i da Mu ne pripisujemo


sudruga, i naredio nam je namaz, zekat i post.“


Tako mu je naveo neke od stvari vezanih za islam,


a zatim je rekao: „Pa smo mu povjerovali i slijedili ono


u što je pozivao. Obožavali smo samo jednog Boga i


nismo mu pripisivali sudruga, smatrali smo


zabranjenim ono što nam je zabranio, a dozvoljenim


ono što nam je dozvolio, pa nam je naš narod postao


neprijatelj i tlačio nas je, odvraćao nas je od naše


vjere kako bi smo se vratili obožavanju kipova, a


ostavili obožavanje Allaha, nagovarao nas je da


smatramo dozvoljenim one ružne stvari koje smo i


prije smatrali dozvoljenim. Pa kada su nas nadvladali,


tlačili i otežavali nam, te se postavili između nas i naše


vjere krenuli smo u tvoju zemlju, tebe smo izabrali


pored svih ostalih, željeli smo da budemo u tvojoj


blizini i nadali smo se da nam kod tebe, o vladaru,


neće biti nepravda učinjena.“


5


Vladar mu je tada kazao: „Da li kod sebe


posjeduješ nešto od onoga sa čime je došao


Poslanik?“, a Dža'fer mu je odgovorio da posjeduje,


nakon čega mu je Nedžašija kazao: „Pročitaj mi to.“


Dža'fer mu je tada proučio početak sure Merjem, a


Nedžašija je plakao sve dok mu brada nije postala vlažna


od suza. Plakali su i njegovi biskupi kada su čuli učenje


sve dok im knjige nisu postale vlažne.


Zatim je Nedžašija (obraćajući se muslimanima i


mušricima koji su došli kod vladara da silom vrati


muslimane nazad u Mekku) rekao: „Tako mi Allaha, ovo


što sam čuo, a i ono što je objavljeno Musau, alejhi


selam, je sa istog izvora. Idite, ja vam ih nikada neću


predati.”0F


1


1 Predaju bilježi Ahmed u Musnedu, br. 1649.