Obaveza svakog onog koji želi obaviti namaz jeste da prije svega uzme abdest, ukoliko nije pod abdestom, shodno riječima Uzvišenog Allaha:


"O vjernici, kad hoćete namaz obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka; a ako ste džunubi, onda se okupajte; a ako ste bolesni ili na putu ili ako ste izvršili prirodnu potrebu ili ako ste se sastajali sa ženama, a ne nađete vode, onda rukama svojim čistu zemlju dotaknite i njima preko lica svojih i ruku svojih pređite. Allah ne želi da vam pričini poteškoće, već želi da vas učini čistim i da vam blagodat Svoju upotpuni, da biste bili zahvalni.


(Kur’an, sura El-Ma’ide, 6)


- Poželjno je obnoviti abdest prije svakog namaza, na čemu su složna sva četiri mezheba.


Obnoviti abdest znači da osoba koja je već pod abdestom ponovo uzme abdest, jer se Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, abdestio prije svakog namaza.


Hadis bilježi Buhari. [2]


[2] Hadis bilježi Buhari (214).


Učenjaci su se razišli na tri stava kada je u pitanju koji je uslov da bi obnavljanje abdesta bilo pohvalno, a najispravniji stav jeste onaj koji ukazuje na pohvalnost onome ko je klanjao namaz sa postojećim abdestom.

ODLAZAK U DŽAMIJU


Nakon što se abdestio, onaj koji želi obaviti farz namaz, uputiće se prema džamiji i tom prilikom ići će skrušeno i smireno.


Kada uđe u džamiju, prije nego što sjedne, klanjaće dva rekata tehijjetul-mesdžida, shodno predaji Ebu Katade El-Ensarija radijallahu anhu, u kojoj stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:


“Kada neko od vas uđe u džamiju, neka klanja dva rekata prije nego sjedne.”


Hadis je muttefekun alejh'. [3]


[3] Medžmu'ul-fetava, 22/494.


Zatim će sjedeći čekati ikamet, veličajući Allaha kroz propisane zikrove, učeći Kur’an, i to njegovo isčekivanje namaza računa se kao da je u namazu, kao što u predaji od Ebu Hurejre radijallahu anhu, stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:


“Meleki mole Allahov oprost za svakog od vas dok se nalazi s abdestom na mjestu klanjanja svoga namaza, govoreći: ‘Allahu, oprosti mu! Allahu, smiluj mu se! ’ Svaki od vas je u namazu sve dok je namazom zauzet i dok ga jedino namaz spriječava da se vrati svojoj porodici.”


Hadis bilježi Buharija. [4]


[4] Hadis bilježi Buhari (659).


Kada mujezin počne sa ikametom, a imam nije prisutan, džematlije neće ustati sve dok ne ugledaju imama.


Međutim, kada je imam prisutan i mujezin započne učenje ikameta, u takvoj situaciji džematlije mogu postupiti shodno svojoj procjeni, jer ne postoji šerijatom propisan trenutak kada će klanjači ustati radi obavljanja namaza. Poželjno je da oni koji su slabijeg zdravstvenog stanja, te je samim tim i njihovo kretanje otežano, porane sa ustajanjem kako bi stigli da donesu početni tekbir, (koji se donosi odmah nakon imama), dok oni koji su snažniji nema smetnje ako malo kasnije ustanu, jer su u mogućnosti odmah ustati i donijeti početni tekbir.


Imam je obavezan ispraviti safove, tako što će biti popunjeni, poravnati i zbijeni tako da među klanjačima neće biti praznina.


NIJJET (NAMJERA, SRČANA ODLUKA) ZA NAMAZ


Jedan od uslova ispravnosti obaveznog namaza jeste i donošenje nijjeta za klanjanje samog namaza, a nijet je prisutan od samog početka, jer osoba kada krene prema džamiji već ima nijjet da će klanjati farz namaz.


Ibn-Kudame veli:


“Nije nam poznato razilaženje oko obaveznosti donošenja nijjeta za namaz, te da nema namaza bez nijjeta.” [5]


[5] Sunen Ebu-Davuda (899).


PRISTUPANJE NAMAZU


POČETNI TEKBIR


Početni tekbir je rukn - sastavni dio namaza bez kojeg namaz biva neispravan, samim tim njegova obaveznost ne spada neznanjem, zaboravom ili namjernim izostavljanjem, shodno riječima Uzvišenog:


I Gospodara svoga veličaj!


(Kur’an, sura El-Muddessir, 3)


Te zbog riječi Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, osobi koja je pogrešno klanjala:


“Kada staneš da klanjaš, donesi početni tekbir.”


Početni tekbir donosi se riječima: Allahu Ekber (Allah je najveći) i nije ispravno započeti namaz nekim drugim riječima.


Značenje tekbira (Allahu ekber) jeste da je Allah veći i veličanstveniji od svega, i veći od toga a da se ne spomene slavljenjem i veličanjem.


Početni tekbir mora se donijeti stojeći prilikom obavljanja farz namaza.


Od sunneta je da se prilikom donošenja tekbira ruke podignu, i ovaj sunnet potvrđen je konsenzusom islamskih pravnika.


Od sunneta je da podizanje ruku i donošenje tekbira bude istovremeno.


Prilikom dizanja ruku prsti će biti spojeni i ispruženi što je bliže skrušenosti za razliku od toga da budu rašireni i savijeni.


Prilikom dizanja ruku tokom početnog tekbira imamo slobodu izbora dokle ćemo podići ruke: nekada do ramena, a nekada do ušiju, ali će dizanje ruku do ramena biti češće od dizanja ruku do ušiju.


Žena će podići ruke na isti način na koji to čini i muškarac, dok neki učenjaci smatraju da žena ne podiže ruke kao muškarac nego niže.


Imamu je obaveza da početni tekbir donese glasno, jer oni koji klanjaju za njim ne mogu obaviti namaz za njim osim uz glasno donošenje tekbira.


STAJANJE (KIJAM) I UČENJE


STAJANJE (KIJAM)


Stajanje (kijam) u namazu jedan je od ruknova ispravnosti namaza, na šta upućuju jasni šerijatski tekstovi i konsenzus učenjaka.


Prilikom dobrovoljnog namaza dozvoljeno je klanjaču da sjedne iako je u mogućnosti da stoji, osim u slučaju da klanja dobrovoljni namaz za imamom, kao teravih namaz, naprimjer, kada je dužan stojati ukoliko imam stoji, slijedeći na taj način imama.


Ukoliko klanjač nije u mogućnosti da stoji prilikom obavljanja namaza, tada sa njega spada obaveznost stajanja zbog nemogućnosti, jer je Allah Uzvišeni rekao:


...zato se Allaha bojte koliko god možete.


(Kur’an, sura Et-Tegabun, 16)


Kao i zbog riječi Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem:


“Kada vam nešto naredim, učinite onoliko koliko ste u mogućnosti.” [6]


[6] Hadis bilježi Buhari (7288), i Muslim (1337), od Ebu Hurejre, radijallahu anhu.


U vezi toga da obaveznost stajanja spada zbog nemogućnosti, imamo i jasan šerijatski dokaz, a to su riječi Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao:


"Klanjaj stojeći, ako nisi u stanju tako, onda sjedeći, a ako nisi ni tako u stanju, onda na strani." [7]


Dakle, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naglasio je da stajanje u namazu nije obavezno ako se nije u stanju učiniti.


[7] Izvor hadisa je spomenut prije.


Način na osnovu kojeg raspoznajemo mogućnost obavljanja ovog rukna od nemogućnosti, jeste skrušenost, pa ukoliko bi bolest ili nešto slično toliko utjecalo na klanjačevu skrušenost u namazu prilikom stajanja, na takav način da ne bi mogao ispuniti skrušenost koja je neophodna, tada njemu postaje dozvoljeno klanjati sjedeći.


Stajanje prilikom klanjanja farz namaza mora biti potpuno, za onog koji je u mogućnosti. Ukoliko se desi da klanjač u toku namaza bude naslonjen na štap ili zid, bez šerijatski opravdanog razloga, na takav način da bi pao ukoliko bi makli taj predmet na koji se on naslonio, onda njegov namaz nije ispravan.


VEZIVANJE I STAVLJANJE RUKU NA KIJAMU


Sunneta je da klanjač poveže svoje ruke prilikom stajanja u namazu, a ukoliko ne postupi tako, onda je postupio suprotno praksi Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, zbog hadisa koji prenosi Sehl b. Sa‘d Es-Sai’di radijallahu anhu, koji kaže:


“Ljudima je naređivano da u namazu stavljaju svoju desnu ruku na podlatkicu lijeve ruke.” [8]


Također, u hadisu koji prenosi Vail b. Hudžr radijallahu anhu, stoji da je Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem, u namazu stavljao svoju desnu ruku na lijevu. [9]


[8] Hadis bilježi Buhari (740).


[9] Hadis bilježi Muslim (401).


Praksa Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, upućuje na to da se prilikom vezivanja ruku, desnom šakom hvata gležanj lijeve ruke. Nema smetnje ako bi se nekada samo stavila desna ruka preko lijeve, bez hvatanja gležnja.


Klanjač ima slobodu odabira gdje će staviti svoje ruke – iznad pupka ili ispod, jer nije prenesena niti jedna vjerodostojna predaja o tome. Zbog toga je Ibn Munzir, rahimehullah, rekao:


“Nije prenesena niti jedna vjerodostojna predaja od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o pozicioniranju ruku prilikom vezivanja, već se klanjaču prepušta sloboda izbora gdje će ih vezati.”


Imam Tirmizi, rahimehullah, u svojoj poznatoj knjizi Džami', rekao je: “Neki učenjaci kažu da se ruke vezuju iznad pupka, dok drugi kažu ispod pupka, što nas dovodi do zaključka da po ovom pitanju kod učenjaka ima širine.”


Ono što može biti bliže skrušenosti jeste da se ruke vežu u predjelu između prsa i stomaka.


Imam Ahmed, rahimehullah, smatrao je pokuđenim vezivanje ruku na prsa, jer ne postoji predaja o tome i u tome ima pretjerivanja.


GDJE KLANJAČ GLEDA DOK KLANJA?


Prilikom stajanja u namazu klanjač će gledati prema mjestu gdje će učiniti sedždu. Ukoliko bi podigao pogled od toga mjesta, time bi postupio suprotno praksi Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, a ukoliko bi pogledao prema nebesima, time bi počinio zabranjenu radnju.


A kada je u pitanju sjedenje između dvije sedžde ili na tešehhudu,


neki učenjaci smatraju da će klanjač gledati u mjesto činjanja sedžde tokom cijelog namaza,


dok drugi smatraju da će tokom tešehhuda gledati u svoj kažiprst.


Po ovom pitanju ima širine te ukoliko klanjač postupi po bilo kojem od ova dva mišljenja, u tome nema smetnje, jer ne postoji vjerodostojan hadis po ovom pitanju.


DOVE PRILIKOM OTPOČINJANJA NAMAZA


Nakon donošenja tekbira i vezivanja ruku, klanjač će učiti dovu koja je preporučena shodno praksi Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem,.


Prenesene su razne dove kojim bi Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, otpočinjao svoj namaz i dozvoljeno je otpočeti namaz bilo kojom od njih, ali je najbolje mijenjati ih, s tim da se najviše uči ona dova koja se prenosi od Omera radijallahu anhu, a koju ćemo kasnije spomenuti. Ovo je stav imama Ahmeda i drugih imama mezheba.


Šejhul-islam Ibn Tejjmije, rahimehullah, je rekao: “Većina naših prethodnika su njome otpočinjali namaz.” [10]


- Dove kojima bi Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, otpočinjao namaz:


1 - Imam Muslim, rahimehullah, bilježi predaju da je Omer b. Hattab radijallahu anhu, učio naglas ove riječi:


SUBHANEKELLAHUME VEBIHAMDIKE VE TEBAREKESMUKE VE TE'ALA DŽEDDUKE VE LA ILAHE GAJRUKE. “Slavljen neka si, Gospodaru moj. Tebi hvala pripada, slavljeno neka je ime Tvoje i uzvišeno veličanstvo. Nema istinskog boga osim Tebe.”


Lanac ove predaje iako seže do Omera radijellahu anhu, ima propis predaje do Poslanika sallallahu alejhi ve sellem,.


2 - Buhari i Muslim bilježe predaju od Ebu Hurejre radijallahu anhu: "Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, imao je običaj da šuti između početnog tekbira i učenja (kiraeta) određeno vrijeme, pa sam rekao: 'Draži si mi od oca i majke, o Allahov Poslaniče, šta ti učiš u tome periodu kada šutiš?' Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, rekao je da uči:


ALLAHUMME BA'ID BEJNI VE BEJNE HATAJAJE KEMA BA‘ADTE BEJNEL-MEŠRIKI VEL-MAGRIB, ALLAHUMME, NEKKINI MIN HATAJAJE KEMA JUNEKKA ES-SEVBUL-EBJEDU MINED-DENES, ALLAHUMME-GSILNI MIN HATAJAJE BIL-MAI VES-SELDŽI VEL-BERED. “Allahu moj, udalji me od grijeha na razdaljinu kolika je od Istoka do Zapada. Moj Allahu, sačuvaj me od grijeha kao što se čuva bijela odjeća od prljavštine. Gospodaru moj, očisti me od grijeha snijegom, kišom, i ledom.”


3 - Zabilježio je imam Muslim od Alije b. Ebi Taliba radijellahu anhu, da bi Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, kada bi započeo namaz (odnosno prije učenja kiraeta) rekao:


VEDŽDŽEHTU VEDŽHIJE LILLEZI FETARES-SEMAVATI VEL-ERDI HANIFA VE MA ENE MINEL-MUŠRIKIN. INNE SALATI VE NUSUKI VE MEHJAJE VE MEMATI LILLAHI RABBIL-ALEMIN. LA ŠERIKE LEHU VE BI ZALIKE UMIRTU VE ENE MINEL-MUSLIMIN. ALLAHUME, ENTEL-MELIKU LA ILAHE ILLA ENTE. ENTE RABBI VE ENE ABDUK. ZALEMTU NEFSI VE'ATEREFTU BI ZENBI FAGFIR LI ZUNUBI DŽEMI'AN. INNEHU LA JAGFIRUZ-ZUNUBE ILLA ENTE. VEHDINI LI AHSENIL-AHLAKI LA JEHDI LI AHSENIHA ILLA ENTE. VASRIF ANNI SEJJIEHA LA JASRIFU ANNI SEJJIEHA ILLA ENTE. LEBBEJKE VE SA'DEJKE VEL-HAJRU KULLUHU BI JEDEJK. VEŠ-ŠERU LEJSE ILEJK. ENE BIKE VE ILEJKE. TEBAREKTE VE TE'ALEJT. ESTAGFIRUKE VE ETUBU ILEJK. “Upravio sam lice svoje Onome Koji je stvorio nebesa i Zemlju, iskreno Mu ispovijedajući vjeru, i ja nisam mušrik. Doista, moj namaz i moji obredi, moj život i moja smrt, pripadaju Allahu, Gospodaru svjetova, Koji nema Sebi ravnog. Tako mi je zapovjeđeno i ja sam musliman. Allahu moj, Ti si vladar, nema istinskog boga osim Tebe. Ti si Gospodar moj, a ja sam rob Tvoj. Prema sebi sam nasilje počinio i priznajem grijehe svoje. Zbog toga oprosti mi sve grijehe moje, jer niko osim Tebe ne može grijehe opraštati. Pokaži mi put najljepšeg ahlaka, jer ljepšem niko osim Tebe ne može uputiti. Odstrani od mene loš karakter, jer samo Ti to možeš učiniti. Odazivam Ti se i radujem, Allahu moj, i sva dobra su u Tvojim rukama. Tebi se zlo ne pripisuje. Ja sam Tvoj sluga i Tebi pripadam. Ti si Slavljeni i Uzvišeni. Tebe samo molim za oprost i Tebi se kajem.”


Propisano je da se ove dove uče u sebi i na tome je konsenzus islamskih učenjaka, a što se tiče postupka Omera b. Hattaba radijellahu anhu, kada je glasno učio subhaneke, to je uradio kako bi podučio ljude. Rekao je Ibn Kudame, Allah mu se smilovao:


“Rekao je Ahmed: '“Imam neće učiti naglas dovu kojom se otpočinje namaz, i to je opšti stav svih učenjaka, jer Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, nije učio ovu dovu naglas, dok je postupak Omera b. Hattaba radijellahu anhu, bio radi podučavanja ljudi.”'.” [11]


[11] Pogledaj: El-Mugni, Ibn Kudame, 2/145.


UČENJE EUZE PRIJE KIRAETA


Traženje zaštite tj. učenje euze je sunnet, rekao je Uzvišeni:


"Kada budeš htio učiti Kur'an, zatraži Allahovu zaštitu od šejtana prokletog."


Propisano je da se uči euza na svakom rekatu, a ne samo na prvom.


- Postoji više formi euzu, kao što su:


EUZU BILLAHI MINEŠ-ŠEJTANI REDŽIM - Utječem se Allahu od prokletog šejtana.


EUZU BILLAHIS-SEMI‘IL-ALIMI MINEŠEJTANI REDŽIMI - Utječem se Allahu, Onom koji sve čuje i sve zna, od prokletog šejtana.


EUZU BILLAHIS-SEMI‘IL-ALIMI MINEŠEJTANI REDŽIM, MIN HEMZIHI VE NEFHIHI VE NEFSIH - Utječem se Allahu, Onom koji sve čuje i sve zna, od prokletog šejtana, od njegovih spletki, njegove oholosti i njegove obmane.


Najbliže istini, a Allah najbolje zna, jeste da je čovjek ispunio ovaj propis, bez obzira koju od spomenutih formi proučio,


ali ono što je poželjno jeste da preovladava prva forma zbog podudaranja sa kur’anskim tekstom.


Propisano je da se euza uči u sebi, bez obzira da li se na tom namazu uči naglas ili u sebi.


UČENJE BISMILE


Nakon što se prouči euza propisano je da klanjač prouči i bismilu, prije nego otpočne sa učenjem sure El-Fatihe. Riječi bismile su sljedeće: “BISMILLAHIR-RAHMANIR-RAHIM” - U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.


Dokaz za ovo je hadis Ebu Hurejre radijallahu anhu, koji je klanjao i proučio bismilu, a zatim rekao: “Doista je moj namaz najsličniji namazu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem”. [12]


[12] Hadis bilježi En-Nesai (905), od Nu’ajma el-Mudžmira da je rekao:„Klanjao sam iza Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i učio je Bismillahir-Rahmanir-Rahim, onda je proučio Ummul-Kur’an (Fatihu) i dok nije stigao do riječi: ’Gajril-magdubi 'alejhim veled-dallin’, rekao je: ’Amin.’ I ljudi su rekli: 'Amin'. Svaki put kada bi činio sedždu i kada bi ustao sa sjedenja, rekao bi: ’Allahu ekber’, potom bi rekao, kada bi predao selam: ’Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ja od vas klanjam najsličnije Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.’“ Osnova ovog hadisa nalazi se u Buhariji i Muslimu, bez govora o bismilli.


Učenje bismile naglas nije propisano jer nije prenesena niti jedna predaja da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, to radio. Nema smetnje u tome da se bismila prouči naglas kada se u tome krije korist, kao što je podučavanje ljudi tom sunnetu ili ukoliko bi u učenju bismille bio razlog jedinstva džemata. Ovo je stav imama Ahmeda i drugih imama.


Bismila je kur’anski ajet u suri En-Neml [13]. Uzvišeni je rekao:


"...od Sulejmana i glasi: 'U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!"


(Kur’an, sura En-Neml, 30)


[13] Pogledaj: Tefsir Ibn Kesir, 1/116.


Nema bismile između dvije kur’anske sure: El-Enfal i Et-Tevbe. Mimo ovoga, bismila se nalazi na početku svake sure i ona je ajet, ali ne ajet te sure, već ajet koji je objavljen radi razlike između kur’anskih sura i radi traženja bereketa.


UČENJE EL-FATIHE


Učenje sure El-Fatihe, jedan od ruknova ispravnosti namaza koji se mora upotpuniti na svakom rekatu, bez obzira na to da li čovjek klanja drugim ljudima kao imam ili klanja sam.


Ovo je stav većine ashaba, tabi‘ina i onih koji su došli poslije njih. Dakle, prema tom stavu, učenje sure El-Fatihe predstavlja rukn namaza, bez kojeg namaz nije ispravan. Shodno tome, ukoliko bi se desilo da je klanjač namjerno ili nenamjerno ne prouči, njegov namaz ne bi bio ispravan. Dokaz za to je hadis koji prenosi Ubade, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:


“Nema namaza onaj ko ne prouči Fatihu.” [14] Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:


“Ko klanja namaz, a ne prouči Fatihu, taj mu namaz nije potpun.” [15]


[14] Hadis bilježi Buhari (756), Muslim (394).


[15] Hadis bilježi Muslim (395).


Svi učenjaci složni su da, ukoliko bi se desilo da musliman ne zna El-Fatihu, obavezan je naučiti je, ako je u mogućnosti, jer ono čime se izvršava obaveza postaje i samo obavezno.


A ako nije u mogućnosti da nauči suru El-Fatihu zbog starosti ili nekog drugog razloga,


onda je dužan proučiti sedam kur’anskih ajeta koliko ima i sura El-Fatiha.


A ukoliko ni to nije u mogućnosti onda će učiti sljedeće zikrove, umjesto El-Fatihe: “SUBHANALLAH, VEL HAMDULILLAH, VE LA ILAHE ILLAH, VALLAHU EKBER, VE LA HAVLE VE LA KUVVETE ILLA BILLAHIL ALIJIL AZIM.”


TIHO I GLASNO UČENJE


Propisano je da imam uči naglas, kako bi oni koji klanjaju za njim čuli njegovo učenje i to na sljedećim namazima: akšamu, jaciji i sabahu jer je to bila stalna praksa Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji bi na namazima na kojim se uči naglas, stalno tako postupao, a na namazima na kojim se ne uči naglas nikad ne bi učio naglas, već u sebi. I ovo je opća praksa svih muslimana.


Učenje Kur’ana ili nekog od propisanih zikrova u namazu, mora biti uz pomijeranje jezika tj. mora se izgovoriti ono što uči, a nije ispravno učiti u sebi bez pomjeranja jezika.


A što se tiče učenja naglas ili u sebi (uz pomijeranje jezika), to je druga stvar koja se tiče toga da li osoba klanja kao imam, ili klanja za imamom, ili klanja samostalno.


Ibn Tejmije, rahimehullah, je rekao: “Obaveza onog koji je u mogućnosti jeste da prilikom izgovaranja propisanih zikrova u namazu pomijera svoj jezik.” [16]


[16] Pogledaj: Muhtesarul-fetava el-masrije, 43.


Što se tiče podneva i ikindije, osnova je da se u ovim namazima uči u sebi, ali je preporučeno da nekada imam prouči ajet ili dva naglas, ili malo više od toga. Od mudrosti ovog postupka je da se time skrene pažnja onim koji su možda mislima odlutali, a moguće je da ima i drugih mudrosti.


Dokaz za ovu radnju je hadis Ebu Katade, radijellahu anhu, koji kaže:


“Kada bi nam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao podne i ikindiju namaz, učio bi na prva dva rekata El-Fatihu i neku suru. Ponekad bi neki ajet učio glasno da smo ga čuli. Na zadnja dva rekata bi učio Fatihu.” [17]


[17] Izvor hadisa je spomenut prije.


Onaj koji klanja za imamom neki od namaza na kojim imam uči naglas i čuje imamovo učenje, sa njega spada obaveza učenja sure El-Fatihe i drugih sura, već je na njemu da sluša učenje imama. Tako će postupati ukoliko klanja za imamom sabah, akšam i jaciju, ili ukoliko klanja neki od dobrovljnih namaza, kao što su, naprimjer, teravije. Ovo je stav većine islamskih učenjaka, jer imam uči naglas kako bi ga oni iza njega slušali, kao što je rekao Ibn Tejmije,[18] a kada bi učio za imamom koji uči naglas, odvraćalo bi ga od slušanja.


[18] Pogledaj: Medžmu'ul-fetava, 23/287.


IZGOVARANJE RIJEČI AMIN NAKON FATIHE


Islamski učenjaci složni su da je sunnet izgovoriti ‘amin’, nakon što se prouči El-Fatiha, bez obzira da li se namaz obavlja posebno ili za imamom. Onaj koji klanja sam, reći će 'amin' odmah nakon što završi sa učenjem sure El-Fatihe, dok će onaj koji klanja za imamom izgovoriti 'amin' nakon što imam završi sa učenjem El-Fatihe,


a i imamu je, također, propisano da izgovori 'amin' nakon što prouči El-Fatihu.


Riječ ‘amin’ će naglas izgovoriti i imam i oni koji klanjaju za njim. Propisano je da njihovo aminovanje bude istovremeno, pa kada imam prouči: El-Fatihu i kaže ‘Veleddalin’, reći će on i oni koji klanjaju za njim ‘amin’,


shodno hadisu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu:


"Kada imam kaže amin, kažite i vi! Onome čije se aminanje podudari s aminanjem meleka bit će oprošteni prijašnji grijesi." [19]


[19] Hadis bilježi Buhari (780) i Muslim (410).


Imam Buhari, Allah mu se smilovao, veli:


“GLASNO IZGOVARANJE ‘AMIN’ ONOGA KO KLANJA ZA IMAMOM”


a zatim je spomenuo hadis u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:


“Kada imam izgovori: "Gajril-magdubi alejhim veleddalin" vi recite: ‘amin’.”


Ibn Tejmije, rahimehullah, kaže:


“Svi ovi tekstovi upućuju da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izgovarao ‘amin’ naglas, i naredio je klanjačima da izgovaraju ‘amin’ zajedno sa imamom, koje biva poput njegovog, i u njihovom slučaju je izgovaranje ‘amin’ potvrđenije jer njima je naređeno, pa ako ga imam naglas izgovori, onda su oni koji klanjaju za imamom još preči da ga izgovore, i to je jasno spomenuto u prethodnom hadisu. Na osnovu toga, ashabi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, su bili složni na tome da se ‘amin’ izgovara naglas. Prenosi Ishak b. Rahavejh od Ata‘a da je rekao: 'Zatekao sam dvije stotine ashaba Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kada bi imam proučio 'veleddalin' od njih bi odjekivalo amin.' Od Ikrime se prenosi da je rekao: 'Zatekao sam ljude u ovom mesdžidu od kojih je čulo odjekivanje amin.' Ishak je rekao: 'Ashabi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, su toliko podizali glas tokom izgovaranja amin, da se potreslo u mesdžidu.'“ [20]


[20] Šerhul-Umdeh, Ibn Tejmijje, 1/757.


UČENJE NAKON FATIHE


Od sunneta Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jeste da se nakon sure El-Fatihe prouči po sura na prva dva rekata,


a dokaz za ovo je općepoznata praksa Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koja to potvrđuje, shodno hadisu koji prenosi Ebu Katade, radijellahu anhu, u kojem kaže:


Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi nam klanjao podne i ikindiju namaz učeći na prva dva rekata El-Fatihu i neku suru. Ponekad bi neki ajet učio glasno da su ga čuli, a na zadnja dva rekata bi učio samo El-Fatihu. [21]


[21] Izvor hadisa je spomenut prije.


Ibn-Kudame veli:


“Nije nam poznato razilaženje da je od sunneta proučiti nakon El-Fatihe po suru na prva dva rekata, te da će sure učiti naglas onda kada se i Fatiha uči naglas, kao i u sebi onda kada se Fatiha uči u sebi.” [22]


[22] El-Mugni, Ibn Kudame, 2/164.


Što se tiče učenja sura nakon El Fatihe, na trećem i četvrtom rekatu kod četvoro-rekatnih namaza i na trećem rekatu akšama, osnova je da se ne uči i da nije propisano. Ali, ukoliko bi se nekada to uradilo, nema smetnje, s tim da bi učenje samo sure El-Fatihe trebalo preovladavati.


Poželjno je (mustehab) da imam na sabah namazu, petkom prouči suru Es-Sedžde i suru El-Insan, te da to bude stalna praksa. Dokaz za to je hadis Ebu Hurejre, radijellahu anhu, koji kaže:


Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, petkom je na sabahskom farzu učio sure Es-Sedždu i Ed-Dehr (El-Insan).


Muttefekun ’alejh.


Imam Et-Taberani prenio je hadis od Ibn Mesuda, radijellahu anhu, u kojem kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustrajavao na tome.


Od mudrosti učenja ove dvije sure jeste da se u njima spominje stvaranje Adema te događaji koji će se dogoditi na Sudnjem danu. Stvaranje Adema je bilo na dan džume, dok će Smak svijeta nastupiti na dan džume. Shodno tome, mudrost učenja ovih sura nije zato što je u jednoj od njih sedžda tilaveta.


Ibn-l-Kajjim veli:


“Nije pohvalno da se na džumanskom sabahu namjerno prouči ajet iz sure Sedžde ili neke druge sure, u kojoj ima kur’anska sedžda, jer cilj propisivanja učenja ove dvije sure (Es-Sedžde i El-Insan) nije kur’anska sedžda, već spominjanje stvaranja Adema koje je bilo na dan džume, i Sudnjeg dana koji će nastupiti na dan džume. Preporučeno da se uče ove dvije sure radi uzimanja pouke šta se desilo na dan džume i šta će se desiti, dok je sedžda tilaveta spomenuta shodno zasebnoj mudrosti Uzvišenog i nije ona sama po sebi cilj. Shodno tome onaj koji neće učiti suru Es-Sedždu na sabahu, neće namjerno učiti neku drugu suru u kojoj ima sedžda tilaveta.” [23]


[23] Bedai'ul fevaid 4/63.


DUŽINA UČENJA


Od sunneta je da klanjač prouči cijelu suru na jednom rekatu i to je ono što je preneseno od Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.


Nema razilaženja među učenjacima da je dozvoljeno proučiti samo početak sure,


jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedne prilike učio suru El-Mu’minun sve dok nije stigao do priče o Musau i Harunu, pa ga je uhvatio kašalj te je učinio ruku‘.


Jedne prilike je na akšamu proučio suru El-E‘araf,[24] naravno raspodjeljujući je na dva rekata; prvom i drugom. Dakle, učio bi na jednom rekatu jedan dio sure, a na drugom drugi.


[24] Hadis bilježi En-Nesai (991) od Aiše, radijellahu anha.


U hadisu od Džubejra b. Mut‘ima, radijellahu anhu, se prenosi da je rekao:


Čuo sam Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da uči na akšam namazu suru At-Tur (Gora). [25]


Muttefekun ’alejh


[25] Hadis bilježe imam Buhari (765) i Muslim (463).


Nema smetnje da se uče i samo zadnji djelovi sure, ali je pokuđeno to stalno raditi jer je suprotno praksi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.


Ibn-Kudame veli:


“Ono što je preneseno od Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jeste da bi učio cijelu suru ili početak sure.”


Sunnet je da se na akšamu uče sure iz skupine "Kisarul-Mufessal", tj. od Zelzele do kraja Kur'ana, na sabahu da se uče sure iz skupine "Tivalul-Mufessal", odnosno od Kaf do Burudž, a na ostalim namazima (jaciji, podne i ikindiji) iz skupine Evsatul-Mufessal, tj. od Tarik do Bejjine.


Dokaz za ovo je hadis Ebu Hurejre, radijellahu anhu, u kojem kaže:


“Namaz najsličniji namazu Allahova Poslanika jeste namaz te i te osobe. Na sabahu je učio sure iz skupine "Tivalul-Mufessal", na akšamu iz skupine "Kisarul-Mufessal, a na jaciji iz skupine Evsatul-Muvessal."[26]


[26] Hadis bilježi En-Nesai (982) i Ibn Madže (827), Ahmed (7991). Ibn Hažer el-Askalani kaže da je lanac prenosilaca ovog hadisa vjerodostojan.


Na ovo ukazuje i pismo koje je vođa vjernika, Omer b. Hattab, uputio Ebu Musau, a u tom pismu stajalo je:


"I učio bi na podnevskom namazu sure iz skupine Evsatul-Mufessal."[27]


[27] Hadis bilježi Tirmizi (307).


Kada imam odluči da će učiti u namazu neku dužu suru, smatramo da nije propisano da obavijesti džematlije o tome, kao što to čine neki ljudi danas, jer Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to nije radio.


Ni u jednom hadisu koji govori o učenju Kur’ana u namazu ne spominje se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio ashabe da će učiti neku suru, i pored toga što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio obaviješten o potrebama onih koji su došli da klanjanju sa njim, kako stoji u nekim hadisima. Dakle, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nikada nije obavijestio ashabe da će učiti neku suru.


Na drugoj strani, moramo podučiti ljude propisima i sunnetima, a to znači da ukoliko bi se desilo da čovjek klanja za imamom koji dugo uči, a on ima neke svoje potrebe koje mora završiti, nema smetnje u tome da se odvoji i da sam klanja, kao što je uradio jedan od ashaba, Allah njime bio zadovoljan, koji je klanjao za Mu‘azom, radijellahu anhu. Ovaj ashab kada je shvatio da će Mu‘az učiti suru El-Bekaru, odvojio se i sam klanjao. Shodno tome, na nama je da širimo praksu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.


Ono što smatram jeste da nije propisano ciljano učiti sure Tur i E'araf, radi samih sura, niti da treba takvo djelo smatrati posebnim ibadetom. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije imao za cilj da na akšamu posebno uči ove dvije sure, radi samih sura, nego mu je cilj bio njihova dužina. Iz hadisa se ne može zaključiti da su baš te sure bile ciljane, kao što se to može shvatiti iz hadisa koji govore o učenju nekih sura na sabahu petkom, džumi i bajramu.


Propisano je da imam oduži na prvom rekatu, kako bi oni koji kasne pristigli na prvi rekat, kao što se prenosi u hadisu Ebu Katade, radijellahu anhu, da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, malo odužio na prvom rekatu, a dokaz za ovo mogu se uzeti i sljedeći tekstovi:


1) Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u namazu čuo plač djeteta, skratio bi učenje. [28]


[28] Hadis bilježi Buhari (709), i Muslim (470), a ravija je Enes b. Malik, radijellahu anhu.


2) Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao je podne namaz sredinom dana; ikindiju dok je sunce još čistog sjaja; akšam kada ono zađe, a jaciju nekada (ranije) a nekada (kasnije), kada bi vidio da su se sakupili, požurio bi, a kada bi primijetio da su zakasnili, odgodio bi je. [29]


[29] Hadis bilježi Buhari (560), a ravija hadisa je Džabir b. Abdullah, radijellahu anhu.


Ovi hadisi upućuju na to da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vodio računa o stanju klanjača.


Od sunneta je, također, da klanjač nakon što završi sa učenjem sure malo zastane prije nego ode na ruku‘, shodno predaji u kojoj stoji da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, malo zastao kako bi predahnuo, prije nego bi otišao na ruku‘. [30] U sunnetu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne nalazimo vremensku ograničenost koliko bi trebalo da traje stajanje. Ibnul Kajim spominje da bi trebalo trajati onoliko koliko je potrebno učaču da uzme vazduha. [31]


[30] Hadis bilježi Ahmed (5/11), Ebu Davud (780), Tirmizi (251) i Ibn Madže (844).


[31] Pogledaj: Zadul me'ad, 1/201.


Shodno tome, ono što rade neki imami koji spajaju učenje sa tekbirom je suprotno praksi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Zbog toga je imam Ahmed ovaj postupak smatrao pokuđenim. [32]


[32] Pogledaj: El-mubdi' fi šerhil-mukni', 1/390. Rekao je Ibn Muflih: "Iz govora Ahmeda se razumije da stajanje biva nakon što prekine sa učenjem u potpunosti; kako ne bi spojio čitanje sa tekbirom ruku'a, a isto tako nije od sunneta da se šuti kako bi učili muktedije iza imama".


TEKBIRI


Donošenje tekbira za odlazak na ruku, ili na sedždu, te vraćanje sa sedžde i ustajanje su obavezni (vadžib), jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, donosio tekbire i naredio da se oni donose i ustrajao na tome. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:


“Klanjajte kao što ste mene vidjeli da klanjam.” [33]


A u drugom hadisu stoji:


“Kada imam kaže ‘Allahu ekber’ i vi recite ‘Allahu ekber’”,


Dakle, on, sallallahu alejhi ve sellem, naređivao je da se donose tekbiri.


[33] Izvor hadisa spomenut je prije.


[34] Izvor hadisa spomenut je prije.


Obaveznost izgovaranja tekbira spada zaboravom, ali je dužan onaj koji ih izostavi da uradi sehvi sedždu.


Najpreče bi bilo da se izgovaranje riječi tekbira otpočne u isto vrijeme i sa pokretom, te da se završi izgovaranje tekbira sa završetkom pokreta. Zbog poteškoće usklađivanja između tekbira i pokreta, nije pogrešno ni da se riječi tekbira izgovore prije pokreta, ili da se jedan dio tekbira izgovori nakon upotpunjavanja pokreta.


* * *


RUKU‘ (PREGIBANJE)


Nema razilaženja među učenjacima da je ruku‘ jedan od ruknova namaza. Ako ga klanjač izostavi iz neznanja ili iz zaborava, njegov namaz je neispravan.


Dokaz za to su riječi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje je uputio osobi koja je pogrešno klanjala:


“...zatim otiđi na ruku‘u i ostani dok se potpuno ne smiriš.” [35]


Od dokaza su, također, riječi Uzvišenog:


Činite ruku‘ i na sedždu padajte.


(Kur’an, sura El-Hadž, 77)


[35] Izvor hadisa spomenut je prije.


Od sunneta Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jeste dizanje ruku prilikom izgovaranja tekbira za ruku‘, a dokaz za ovu praksu jeste hadis od Ibn Omera, radijellahu anhuma, koji kaže:


"Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi prilikom stupanja u namaz digao ruke (i izgovorio početni tekbir). Potom bi izgovorio tekbir, digavši ruke, i učinio bi ruku'. Potom bi, prilikom vraćanja (s rukua) podigao ruke." [36]


U hadisu od Es-Sa‘idija, radijellahu anhu, stoji da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dizao svoje ruke na ovim mjestima. [37]


Imam Buhari, rahimehullah, je rekao: “Prenosi se od sedamnaest ashaba Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da su podizali svoje ruke prije nego bi otišli na ruku‘.” A zatim je spomenuo njihova imena.


[36] Hadis bilježi Buhari (736) i Muslim (390).


[37] Izvor hadisa spomenut je prije.


Ruku‘ se mora upotpuniti na način da ruke dotaknu koljena, a ukoliko se ne postupi tako, ruku‘ biva neispravan jer nije upotpunjen njegov obavezni dio.


Propisano je da se prilikom obavljanja ruku‘a ispune dvije stvari:


1) Rukama obuhvatiti koljena,


kao što je preneseno u hadisu da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi otišao na ruku‘ stavio svoje ruke na koljena i njima ih obuhvatio. [38]


[38] Hadis bilježi Ebu Davud (734) i Tirmizi (260), a Darimi (1346) sljedećim riječima: "Prenosi se od Abbasa b. Sehla da je rekao: 'Sastali su se Ebu Humejd, Ebu Usejd, Sehl b. S'ad i Muhammed b. Mesleme, te su spomenuli namaz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a Ebu Humejd je rekao: 'Namaz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poznajem bolje od vas. On bi učinio ruku', stavio bi svoje dlanove na koljena kao da ih drži, a ruke bi malo odvojio u stranu'." A tekst hadisa kod Ebu Davuda glasi: "Zatim bi učinio ruku' stavljajući dlanove na svoja koljena kao da ih drži". Ovaj hadis, također, bilježi Buhari, ali u sljedećem izrazu: "Pa je rekao Ebu Humejd Es-Saidi: 'Ja najbolje pamtim namaz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i vidio sam ga da prilikom tekbira digne ruke naspram ramena, a kada bi učinio ruku' stavio bi dlanove na koljena, protegnuo bi leđa. Nakon toga bi se ispravio tako da se svaka kost vrati na svoje mjesto, a kada bi učinio sedždu ruke bi stavio u srednjem položaju, ne sakupljajući ih niti pružajući, a prste svojih nogu bi okrenuo prema kibli. A prilikom sjedanja tokom namaza sjeo bi na lijevu nogu, a desnu bi podvio sa strane, osim na zadnjem sjedenju gdje bi sjeo na debelo meso izbacivši lijevu nogu na desnu stranu ispod desne noge koju bi podvio'". A kod Ebu Davuda (731) stoji: "Pa je rekao Ebu Humejd spomenuvši nešto od ovog hadisa: 'A kada bi učinio ruku' obuhvatio bi svojim šakama koljena i razdvojio prste jedne od drugih, a protegnuo bi leđa bez podizanja glave iznad njihove razine, i bez njenog okrećanja lijevo ili desno'".


2) Raširiti prste – Ebu Mes‘ud El-Ensari, radijellahu anhu, prenosi da bi Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prilikom obavljanja ruku‘a raširio svoje prste. [39]